Dio 1: Dnevnik

 

 

 Prolog

 

Sjećam se našeg dolaska. Sletjeli smo u Sydney nakon dugotrajnog leta sa Qantas Airlines u velikom Boeing 747 koji nas je, u dva skoka — od Frankfurta do Singapura i od Singapura do Sydney-a — donjeo u Australiju.


Približili smo se Sydney-u u samu zoru, što je učinilo da taj divni grad (iz vazduha) izgleda još spektakularnije. Ogromni moderni aerodrom koji i priliči jednoj svjetskoj metropoli, bio je djelomično poplavljen, jer ljeto je u Sydney-u sezona kiša. 

Izašli smo sretni što smo živi i zdravi stigli u jednu organizovanu i uređenu zemlju gdje vlada zakon i razum. Nakon detaljnog pregleda, tokom kojeg su nam carinici oduzeli ‘’višak’’ divne Crnogorske šljivovice, izašli smo između koridora, panela i hodnika u blještavu aerodromsku čekaonicu i sreli se sa Snežaninim rođacima. Oni su došli sa četiri velike limuzine, svi obučeni kao manekeni, zagrlili nas, strpali u kola i odvezli u skupu četvrt Castle Hill. Kroz brdovite uličice, između nizova novih blještavih kućica sa vrtovima stigli smo do kuće snova u kojoj je živila porodica Jane i Tvrtka Poljak-a, sa njihove tri ljupke kćeri – Miom, Anom i Dijanom.

Njihova kuća je stvarno divna: ima naprijed zeleni travnjak i čemprese, što me je odmah podsjetilo na Tisovac i zelenu livadu na kojoj se uzdizala naša brvnara (ili ‘’vikendica’’, kako se to popularno nazivalo u to vrijeme).

Baka Nina, koja je doživila 91 godinu i Selma (kćerka mog brata Selama, koja danas živi sa djecom i mužem u Českim Budĕjovicama) ispred naše vikendice na Tisovcu, nedaleko od Zenice
 

Moj otac na drvenoj terasi ispred naše vikendice na Tisovcu, 1982, nekoliko dana prije nego  što je poginuo na službenom putu kod Podujeva (Kosovo).  

Moji roditelji i Snežana, ispred naše “Vikendice” na Tisovcu, u vrijeme kad nismo ni sanjali da će se naše sudbine znatno promijeniti u bliskoj budućnosti.

Tih 1980’tih, Selma, Maja i Goran su se sprijateljili sa vršnjacima – mještanima iz okolnih sela, i igrali se svi zajedno sa đukcima i macama koje su nalazili na livadama u blizini naše drvene brvnare.

 

Dok se Snežana starala da nahrani svu čeljad, ja sam maštao o putu preko okeana tako intenzivno da smo se jednog jutra stvarno obreli svi skupa u kući iz bajki u Sydney-u.

Iza te Sydney-ske kuće Poljak-a se mriješkala plava voda u velikom bazenu okruženom sa nekoliko aleja, grmovima i cvijećem. Sama kuća je na sprat, sa stepeništem smještenim u velikom ulaznom foajeu. Iz foajea se ulazilo u bočnu sobu osrednje veličine, gdje je već bio smješten krevet na sprat za Maju i Gorana. Druga vrata su vodila u veoma prostranu trpezariju, a treća u veliku kuhinju — dalje spojenu sa još jednom dnevnom sobom, koja opet ima izlaz u zadnje dvorište (backyard), kupatilo i toalet. Kuća je imala velike francuske prozore sa prednje strane, a – po strani – veliku garažu za dvoja kola.

Šta se nalazi na gornjem spratu, još nisam saznao, ali tamo su spavali svi naši domaćini, porodica Poljak, tokom našeg boravka u Castle Hill-u. Cijelo zdanje, unutra i izvana, se blistalo od čistoće i urednosti. Svi zidovi i plafoni su bili okrečeni veoma svijetlom nijansom krem boje, a obuća se skidala prije ulaza u foaje.

Prvih dan-dva su protekli u vidu zajedničkih večera, neke vrste ispitivačkih pogleda, smješkanja, naizgled površnih pitanja i stvarno površnih odgovora na naša pitanja. Nama je sve upočetku izgledalo kao iz Američkih filmova a la Gradić Pejton, ali kako je vrijeme proticalo, scena je sve više poprimala image tipičan za ‘’Soap Operas’’ kao što su TV serije All My Children ili Dallas.

Snežana je bila preplavljena pomješanim emocijama. Sa jedne strane, njena privrženost rodbini i poštovanje za rođake kod kojih smo bili pozvani, poticali su je da u svakom pogledu ispoljava veliko povjerenje u sve što su nam govorili. Sa druge strane, osjećala je sve više – a taj smo osjećaj nas dvoje sve čće dijelili – da nas zapravo gledaju kao, simpatične i dobronamjerne, ali zapravo nesposobne daleke rođake jer, mi smo došli sa stvarno malom količinom gotovine. Ne sjećam se tačno koliko je to bilo, mislim 500 - 600 Njemačkih Maraka i jednom American Express plastičnom karticom. Mi smo tek trebali naučiti lekciju da je Novac na Zapadu kriterijum velikog kalibra.

U to vrijeme, Australijski Department of Immigration Affairs je organizovao besplatne kurseve Engleskog jezika za doseljenike, pa čak i prekvalifikaciju, za koje vrijeme je socijalna pomoć omogućavala porodici kao što je naša da mjesecima rentuju pristojan stan i pokrivaju troškove osnovnog standarda. Pod uslovom da roditelji stvarno traže zaposlenje bar približno njihovoj kvalifikaciji. Snežana koja je volila strane jezike još od osnovne škole, govorila je Engleski zadivljuće tečno. Meni je bilo jasno da moram usavršiti svoje oskudno znanje tog jezika prije nego se mognem prijavljivati na bilo kakve poslove vezane za moju struku. Iz Jugoslavije sam donjeo kompletnu evidenciju moje inžinjerske i magistarske diplome, potvrde o vrlo temeljitom radnom iskustvu u industriji, istraživanju i na univerzitetu, i nepokolebljivo samopouzdanje da ću se zaposliti u nekom velikom metalurškom sistemu. A to bi nam odmah obezbjedilo prihode i standard na koji smo navikli u Zenici.

Maja i Goran su već bili dovoljno odrasli da shvataju da se dešavala velika promjena u životu naše porodice. Goran je postao neuobičajeno ozbiljan od momenta kad smo spakovali kofere i ukrcali se u voz na željeznickoj stanici na kojoj je tada pisalo pomalo istrošenim slovima: Zenica Nova, na ćirilici i na latinici. Broj rođaka, prijatelja i poznanika, koji su došli da nas isprate, me je prilično iznenadio. U našem rodnom gradu moju porodicu je volio i cijenio veliki broj poznanika, a Snežaninu porodicu veliki broj poznanika i rođaka.

Bio je kraj Februara 1988, a snjeg se tih dana otopio u Zenici. Voz je krenuo prema mostu na rijeci Bosni, a deveto-godišnji Goran koji je sjedio do prozora je zabrinuto zavrtio glavom: ‘’Razdvojit’ se od ovolike porodice i prijatelja… neznam baš je li to dobra ideja.’’ Desetogodišnja Maja, odlikaš u trećem razredu, nije na to rekla ni jednu riječ.

Iz Zenice smo stigli u Beograd gdje su nas dočekali Snežanini daleki rođaci, Mitra i Jovan Pantić, koji su se vratili u Beograd nakon niza godina mukotrpnog iseljeničkog rada u Čikagu. Uspjeli su da uštede toliko da su mogli kupiti prekrasan stan nedaleko od obale Save, i živjeti mirno od kamata. Prije ovog susreta, nismo se nikada ni vidjeli ni čuli. Dočekali su nas sa puno nježnosti, pomalo nesigurni šta će nam donjeti ovaj odlazak na drugu hemisferu. Nešto mi je govorilo da su se prisjećali svog vlastitog odlaska u tuđinu i da taj njihov odlazak nije bio ovako komforan kao naš. Mitra i Jovan nisu imali djece.

Večerali smo u njihovom stanu, divnu domaću sarmu, a naveče smo izašli svi zajedno da prošetamo po mirnim uličicama nedaleko od Save. Svjetla Beograda sa druge strane rijeke su me stalno podsjećala na pjesmu Sava Tiho Teče, koju je te godine pjevao Plavi Orkestar.

Pokraj Save breze male

tvoje oči vesele

ove noći čudno sjaje…

Mart 1988

Kuća porodice Poljak u Castle Hill nalazila se skoro pola kilometra od najbliže ulice kojom su cirkulisali autobusi. To nije bio znak niskog nivoa standarda naših domaćina; nasuprot: samo oni koji su imali prihode znatno ‘above average’ (iznad prosjeka) mogli su sebi priuštiti da stanuju u okolini gdje su se eventualno čule samo Kookaburra i Magpie — tipične Australske ptice — a pločnikom kretali domaći ljubimci, poneka vjeverica i disicplinovani poklonici jogging-a i power-walk-a.

Dvije kuće i jedna Kookaburra u Castle Hill-u

Cijela četvrt (‘suburb’) se sastojala od maštovitih uličica koje su vijugale između šumaraka i parkova, prelazeći preko potočića i jaraka. Blaga brdašca su povećavala živopisnost ambijenta koji je odisao urednošću, skladom i harmonijom tipičnom za skupe ‘rezidential’ (stambene) dijelove grada. Sydney je već u to vrijeme imao preko 4,5 miliona stanovnika i njegovi ‘city councils’ (opštine) i suburbs su se rasprostirali unutar pozamašnog radijusa od skoro 30 km, izvan kojeg su se dalje protezala satelitska predgrađa, kao što je Palm Beach, Campbelltown ili Penrith.

Zapravo, nazivati Palm Beach ‘satelitsko naselje’, pa čak i navesti to luksuzno poluostrvo u istoj rečenici sa Campbelltown-om je prilično krupna dezinformacija. Drugim riječima, razlike u standardima u Australiji su znatne. Ali, Snežana i ja smo to znali i prije dolaska u Sydney. Znali smo i to da ima bitnih stvari koje još neznamo a koje porodica sa dvoje male dječice mora vrlo brzo naučiti kad se nađe u drugoj državi, na drugom kontinentu i drugoj hemisferi. No nadali smo se da tu ne bi trebalo biti problema, jer Poljaci su tu živjeli sa djecom preko 10 godina (i to u Castle Hill-u) a njen stric Dick Steven, sa duplo većom porodicom je živio tri puta duže u Mosman-u, koji je 4 puta skuplji i od Castle Hilla.

Ja sam se osjećao motivisan da okušam svoje sposobnosti na Zapadu. Tvrtko Poljak se probio u Australiji radeći prvo kao tehnički crtač, zatim kao tehničar, pa kao inžinjer, da bi na kraju prihvatio posao Manager-a u jednoj tvornici industrijskih vozila. Prvih dana razgovarali smo, obično tokom večernjih šetnji, o raznovrsnim industrijama oko Sydney-a, i ti razgovori su bili ispunjeni uzajamnim uvažavanjem i željom da se bolje upoznamo. Šetali smo učetvoro: Snežana bi odmakla naprijed čavrljajući sa svojom tetkom o svim mogućim važnim i nevažnim stvarima, a Tvrtko i ja smo ih pratili razgovarajući isključivo o važnim i ozbiljnim stvarima.

Jednom ili dva puta su svratili i drugi rođaci, dobro stojeći stric iz Mosmana sa suprugom koja je bila businesswomen, i tada smo se svi šalili, a ja sam takođe nastojao da sve šarmiram svojim smislom za humor, mada mi je sve manje bilo do smijeha.

Jer, mada smo Maju i Gorana već upisali u mjesnu "Primary" (Osnovnu) školu, bilo je sve jasnije da Tvrtko nije vjerovao da ćemo mi moći iznajmiti u ovakvoj četvrti ikakav stan. Sve čće mi je sugerisao da se raspitam u "drugim" dijelovima grada i, mada to niko nije naglas izgovarao, podrazumijevalo se da to trebaju biti "suburbs" u kojima žive siromašniji žitelji Sydney-a.

Ja sam već uveliko izlazio u grad. Sam. Prvo pješke do autobusa, koji je povezivao Castle Hill sa linijom Sydney-ske "train network" — neke vrste gradske željeznice, koja se u nekim djelovima grada pretvarala u metro — a onda sam, koristeći tu mrežu, počeo obilaziti i najudaljenije dijelove grada. Krenuo bih sa prvim jutarnjim autobusom, a vraćao se po mraku, i u toku tih ekskurzija, brzo sam shvatio da je živjeti u Sydney-u bez kola bio znak neimaštine i pripadanja trećerazrednoj klasi.

Postojale su doduše četvrti u kojima dobar broj stanovnika nije imao, ne samo kola, nego ni pristojnu odjeću. Mene je hvatala panika na pomisao da trebam dovesti Maju, Gorana i Snežanu u takvu suburb. Nisam se plašio siromaštva, nego kriminala o kojem se naveliko komentarisalo na TV novostima.

Moji pokušaji da sa mlađim Poljacima izvidim da li se može naći neki privremeni posao gdje ne treba veliko znanje engleskog nisu uspijevali, iako sam vidjeo da skoro svi oni, uz redovno studiranje, rade u restoranima ili sličnim servisima. Za Snežanu i mene su takve prilike izgledale nepristupačne.

Employment applications (prijave za posao) koje sam uz Tvrtkovu pomoć sastavio na engleskom, su mi ipak omogućile nekoliko ‘job’ intervjua. Mada je prvi intervju bio prava katastrofa, a slijedeća dva-tri intervjua potpuno bezuspješna, na osnovu tih susreta sa potencijalnim poslodavcima počeo sam shvatati šta se traži na marketu radne snage. Bio je to veoma raznovstan i dinamičan market sa nepreglednim listama oglasa. Pošto nisam bio u stanju da se prijavljujem na poslove koji su zahtijevali znanje engleskog jezika, da ne kažem — pismenost, birao sam poslove gdje su bile dovoljne manuelne tehničke sposobnosti. Odlučio sam da se javljam na poslove koji su bili vezani za metalne prizvode. Vjerovao sam da ću tako, u blizini svoje struke, najbrže savladati jezik. 

Jaz između naše porodice i porodice Poljak se ubrzano povećavao. Snežana i ja smo sve čće slušali kako su njihove komšije obrazovane, vrijedne i uspješne osobe, i kako u Australiji samo inteligentni ljudi mogu opstati da žive pristojnim standardom. U rijetkim prilikama kada bih se našao sa Poljacima u blizini nekih Australaca, Tvrtko je sa puno entuzijazma vodio konverzaciju na perfektnom engleskom jeziku, a ja bih se cijelo vrijeme uljudno smješkao i povremeno bezuspješno pokušavao uključiti u razgovor. Ta situacija sa jezikom me jako podsjećala na moje prve mjesece u Čehoslovačkoj, gdje sam prije 20-tak godina započeo studiranje metalurgije. Nakon početnog perioda ‘gluhoće’ — potpunog nerazumijevanja stranog jezika — dolazila je faza shvatanja onoga o čemu drugi govore, ali nesposobnosti da se izraze i vlastite misli. A onda, kao nekom čarolijom, počeo sam uskakati u razgovor sa čitavim rečenicama, kao plivač početnik, koje se otiskivao sve dalje od obale. Tajna učenja nije u veličini prvih zamaha, nego u broju pokušaja.

Snežanin otac Milan, je iz Zenice sve čće nazivao Sydney i vodio sve duže razgovore najprije sa Snežanom, pa onda sa svojom sestrom, i na kraju sa njegovim bratom. I pošto je njegov brat bio vlasnik restorana u turističkoj senzaciji Sydney-a — Darling Harbour-u — Snežana je dobila u tom restoranu posao kao konobarica.

Za to vrijeme sam ja, ovdje u prekrasnom Castle Hill-u, uspjeo samo da se iz početne faze prebacim u ‘drugu fazu’ — shvatao sam o čemu to drugi razgovaraju.

April 1988

Australija mi je i dalje izgledala kao zemlja velikih mogućnosti. Tokom lutanja po Sydney-u zalazio sam, obično nehotice, i u prekrasne dijelove sjevernih četvrti. Sydney je podijeljen na dva dijela sa rijekom Parramatta koja se uliva u duboki, veoma razuđeni zaliv — Jackson Harbour. Sjeverno od Paramatte prostiru se luksuzne četvrti naseljene imućnim Sydney-cima. Južni dijelovi su za skromnije socijalne structure. Blago rečeno. Nekako sam našao adresu Australia Steel Headquarters (Direkcije Australijske Industrije čelika) u North (sjevernom) Sudney-u, ali najviše što sam se uspjeo približiti je bio pogled na prekrasnu fasadu nebodera sa ogromnim plavičastim, zasjenjenim prozorima poslovnih prostorija. Ja, koji sam prethodne dvije decenije proveo u industriji čelika, sam se našao pred zatvorenim čeličnim vratima.

Maja i Goran su za to vrijeme počeli pohađati peti odnosno četvrti razred, pomagali su kod kuće dok je Snežana bila odsutna, napredovali su upadljivo u učenju engleskog jezika, čudili se kako je gradivo u njihovoj osnovnoj školi lagano, i sve čće me ispravljali i dopunjavali u izgovoru. Snežana koja je govorila engleski neuporedivo bolje od mene, insistirala je da se kod kuće ravnopravno koristimo sa oba jezika. Njen izgovor je bio tako dobar da u prodavnicama uopšte nisu zapažali naše porjeklo sve dok ja ne bih progovorio. Apropo, prodavnice, molovi sa nizovima malih prodavnica (shops), velike i male robne kuće sa spratovima deprtmana, tržnice povrća, mesnice, prodavnice bijele tehnike, televizora — predstavljali su centar svega. Prekrasno uređene prostorije sa perfektnom klimatizacijom, čiste i bezbjedne, najčće ispunjene prijatnom, ili u najmanju ruku, modernom muzikom, ljubaznim prodavcima koji su se pojavljivali niotkuda ako biste se zagledali duže od nekoliko sekundi u neki proizvod, sve je to djelovalo kao monumentalni magnet koji je uvlačio mušterije u neodoljivi mehanizam Consumer Society, Potrošačkog Društva.

Pošto nisam mogao ništa naslutiti o prirodi i ćudima četvrti isključivo na osnovu njihovih imena, otkrivao sam to putem osobnih posjeta i krstarenja po dijelovima Blacktown-a, Cabramatt-e Parramatt-e, Strathfield-a… Podjednako nisam zazirao od sivila kao ni od blještavila ulica, nije mi ni padalo na pamet da ne spadam u skupe četvrti Millsons Point-a, ili Mosman-a, ili da ne pripadam u hale automobilske industrije u Redfern-u. Sve čće mi je padala na pamet učtiva parafraza ‘blaženo neznanje’ originalne izreke ’budali je more do koljena’.

Što se mora tiče, viđao sam čuveni Sydney Harbour (Port Jackson) svaki puta kada je train (Sydney-ska gradska željeznica) prelazio preko mnogo čuvenijeg Sydney Harbour Bridge.

Pošto je Snežana sada imala garanciju da je stalno zaposlena u restoranu, i kad sam ja našao prvi par-time job (prvremeno zaposlenje), otišli smo kod agenata koji su izdavali stanove i kuće, da rentujemo naše novo boravište.

Tražili smo što manji stan u nekoj višespratnici (soliteru), po mogućnosti blizu Shopping (trgovačkog) Centra. U Zenici smo, otkako znamo za sebe, živjeli u stanovima, prvo sa roditeljima, a kad smo se uzeli, dobili smo od Željezare Zenica jednosobni stan na devetom spratu solitera u blizini Autobuske Stanice. Mi smo oboje već bili dugogodišnji radnici Željezare, još i prije nego što smo ‘ostvarili samoupravno pravo’ na taj stančić u kojem smo otada godinama sretno živjeli sa Majom i Goranom. Nama je bilo nezamislivo da zivimo u usamljenim uličicama okruženim parkovima, kao jedini stanari u našoj vlastitoj kući. Sanjali smo da u Sydney-u nađemo neki stan u gradskom ambijentu, gdje se sa prozora vide prometne ulice i semafori, i odakle se može pješke otići do prodavnica. Uz Tvrtkovu pomoć i uz izvjesnu falsifikaciju podataka o našim stvarnim prihodima (ja nisam imao dovoljan broj plaćenih radnih sati, pa su mi prijatelji čije ime ću prećutati, dali potvrdu da dopunske sate radim u ugostiteljskom objektu u kojem sam u stvarnosti bio samo dva puta, kao gost na večeri), našli smo takav stan. Lokacija je bila tipična za našu porodicu: u centru Paramatte, nedavno obnovljene četvrti koja se nalazi tačno između bogatog, sjevernog, i siromašnog, južnog dijela grada.

Stan se nalazio u desetospratnici sa živopisnom svijetlom fasadom okićenom elegantnim balkonima. U podnožju je bilo nekoliko prilaza sa maštovitim stepenicama koje su vodile u ulazni foaje sa liftom. Ulazana vrata i kapija za podzemnu garažu su se zaključavali automatski, i posjetioci su mogli pozvati domaćine putem interfona da automatski otvore ulaz. Mi nismo imali ni posjetioca ni automobil.

Kao uostalom ni veš-mašinu, radio ili TV. Usredsredili smo se na najneophodnije stvari. U stanu je već bila ugrađena kuhinja sa kredencima i gasnom peći za kuhanje. Međutim frižider su trebali kupiti sami stanari. U Sydney-u vlada subtropska klima sa vrlo toplim i vlažnim ljetima, i fižider je apsolutno neophodan. Sto sa četiri stolice, i dva kauča na rasklapanje smo kupili iznenađujuće jeftino u tzv ‘second-hand’ shop-u (prodavnici polovne robe).

Snežana je prala veš u kadi ‘na ruke’, a sušili smo ga na improviziranoj liniji koju sam razvukao između vrata i prozora u jednoj sobi koja je inače bila potpuno prazna. Stan je bio trosoban, što u Australiji znači da ima i četvrtu (najčće veliku) prostoriju koja se naziva dining room, a često (što je bio naš slučaj), tu su i prostrani hodnik i kuhinja. Kad se doda i veliki balkon, mi smo se našli u stanu tri puta većem od onoga u kojem smo živjeli u Zenici. Svako je mogao imati zasebnu sobu, ali su Maja i Goran odlučili da spavaju zajedno. U njihovoj sobi je, osim kauča, srećom bio ugrađen zidni ormar gdje su uredno slagali svoje stvari. Snežana i ja smo spavali na kauču koji smo razvlačili u dnevnoj sobi, i svako veče njih dvoje bi nam dolazili u posjetu pa smo se sve četvoro zbili, pričali i osluškivali zvukove velegrada, sirene policijskih kola i šumove nedaleke željezničke linije.

Na posao smo odlazili pomoću urban rail (gradske željeznice); stanica se nalazila samo dvije ulice od naše zgrade. Snežana se vraćala kasno naveče iz restorana u Darling Harbour-u, i tada bih ju dočekivao na stanici. Ja sam nakon niza pokušaja, početaka rada i serije otkaza po kratkom postupku, uspjeo da se ustalim u jednoj metaloprerađivačkoj firmi gdje sam sa puno entuzijazma upravljao pomalo komplikovanim mašinama za savijanje bakarnih cijevi. Ustajao sam oko 5 ujutro, da bih se prije šest ukrcao na ‘train’ koji je išao prema Strathfield-u. Tamo sam, nakon nekoliko pokušaja, locirao stanicu koja je bila ‘najbliže’ fabrici u kojoj sam radio. Od te stanice sam pješačio četrdesetak minuta kroz splet ulica, da bih prije sedam stigao da se otkucam i počnem rad. Fabrika se sastojala od tri ili četiri velike hale. Dvije su bile ispunjene mašinsklim glodalicama, bušilicama i tokarskim strojevima. U susjednoj hali su bile instalirane velike mašine za hladno savijanje cijevi i limova, uključujući i manje sekcije za zavarivanje i rezanje, a preostale dvije su bile livnica i skladište.

Sjećam se kako sam prvi puta ušao u krug tvornice. Dočekao me je mršavi i visoki ‘foreman’, predradnik koji je nadgledao zaposlene u mašinskim radionicama. Zvao se Bob i nije se obazirao na moje vrlo ograničeno poznavanje engleskog jezika. Mene je inače u toku proteklih mjeseci počela sve više gristi savjest što sam tokom svih godina gimnazije, fakulteta, inžinjerske prakse, magistarskog studija i rada u naučnim institucijama propustio da usavršim taj jezik za koji su svi znali da spada među najraširenije u svijetu. Sve ostalo što sam znao ili nisam znao, nekako je izgubilo važnost, i moje nepoznavanje engleskog se prividno ispriječilo ispred svake mogućnosti da se uključim u život u Australiji.

Kad sam shvatio da Boba interesuje stvarno samo da li sam ja spreman da radim na uređaju za savijanje cijevi, obuzeo me entuzijazam. Davno sam već odlučio da, bio ili ne inžinjer, magistar, asistent na fakultetu, naučni istraživač ili neznam već šta, bezuvjetno moram biti u stanju naći posao u nekoj metaloprerađivačkoj djelatnosti. Nekako smo se uspjeli objasniti da trebaju osobu koja može brzo naučiti upravljanje kombinovanim mašinama za oblikovanje bakarnih cijevi. Bob me je ubacio u kola i odveo na medicinski pregled, gdje su provjerili fukcionisanje mojih udova, vid i sluh, i već istog dana našli smo se ispred zamršene i glomazne mašine ispred koje je stajalo nekoliko velikih kalemova sjajnih bakarnih cijevi. Jedan mlađi momak, Phil (Fil) mi je pred Bobom demonstrirao čitavu seriju operacija koje su pruzrokovale pojavu precizno oblikovane mreže za solarno grijanje vode. Dalje je tu mrežu preuzimao Richard, zavarivač, sin srpskog emigranta, mladi momak koji se nije razdvajao od velikog kasetofona. To popodne sa njegovog kasetofona su odjekivali tonovi pjesme Wonderful Life, mislim da ju je pjevao Colin Vearncomb (Black Lyrics).

Ne znam da li je to bila ta pjesma, Bob-ovo ponašanje, moja posebna inspiracija, ili kombinacija svega toga, ali taj dan u bučnoj mašinskoj radionici koja je mirisala na mazivo sve mi se učinilo moguće, dostupno i lako.

Te večeri su nam iznenada došli gosti. Snežanin stric Dick (Dikan) i Marija Steven (Stevanović), naturalizovani Australci koji su emigrirali iz Jugoslavije još 50-tih godina prošlog vijeka. Goran i Maja su sjedili na kauču u dnevnoj sobi i gledali crtane filmove na televizoru koju su Stevanovići donjeli na poklon. Marija je izvadila svežanj novčanica, šest ili sedam stotina dolara, i bez velikih riječi ga stavila na sto. Dick i ja smo izašli na balkon, naslonili se na ogradu i gledali osvijetljeni mol ispred ogromne robne kuće. Bio je četvrtak, "late night shopping day", dan kada su sve prodavnice ostajale otvorene do kasno naveče. Mogli smo vidjeti prolaznike, domaćice sa torbama, čitave porodice, kako vršljaju oko osvijetljenih izloga. Na krovu robne kuće je bio veliki parking i vozila su se neprekidno uspinjala, kružila tražeći slobodno mjesto ili se nizala ispred izlaznih rampi.

Velegrad je moćno udisao i izdisao isparenja ljetnje noći ne pokazujući nikakve znake pospanosti, tok vozila je pulsirao bezbrojnim saobraćajnim venama a ljudi svih boja su užurbano migrirali i difuzirali kao zrnca, nestajali i pojavljivali se u prolazima i svjetlucavim ćelijama.

"Seade, Ti si inžinjer i trebaš raditi posao u svojoj struci, samo se nastavi javljat’ na oglase" rekao je Dikan, sin crnogorskih planina, koji se nije libio da se kao mladić otisne u bijeli svijet u jedinom odijelu. Nekako je preko Austrije i Italije našao posrednike koji su tražili iseljenike za Australiju, i čim se iskrcao na novi kontinent poslali su ga da radi na poljima šećerne trske na sjeveru New South Wales-a. Kad je otplatio avionsku kartu, preselio se u Sydney i sakupljao novac radeći na areodromima, lučkim skladištima, restoranima, ponekad po dva posla. Dvadesetogodišnjak koji je nosio sanduke po lučkim dokovima, prešao je put do šedesetogodišnjaka koji je posjedovao dva restorana u Darling Harbour-u i Chattswood-u. Nosio je skupa svilena odjela, italijanske cipele i znao je da se šarmantno smješka na ljepši pol. Znao je besumnje i druge stvari kad je uspjeo da u ovom preskupom megapolisu kupi elegantnu vilu na obali Mosman-a, sa pogledom na Sydney-sku Opera House. Svake godine je putovao u Jugoslaviju, obilazio rodbinu i rodno selo i pomagao oca stogodišnjaka i majku koja nikome nije odavala svoje godine.

"Slušajte vas dvoje partizana," čuo sam Mariju kako govori Snežani, "ovdje je život nemilosrdan. Ne smijete djecu puštati nigdje same i nemojte se šaliti da izlazite šetati kasno naveče." Marija i Dikan su imali dvije kćerke i dva sina, teenage (tinejdžerskog) uzrasta i sve su ih upisali na Sydney-ske univerzitete.

Ja sam i dalje vjerovao da je Australija zemlja velikih mogućnosti, ali sad mi baš pade na pamet da sam vjerovao da je i SFR Jugoslavija zemlja velikih mogućnosti. Tih dana sam pronašao adresu Ambasade SFRJ, i posjetio odjeljenje za prijavu jugoslovenskih državljana koji su imigrirali u Australiju. Dva konzularna predstavnika su me ljubazno primili, dali mi formular koje sam ispunio i zahvalili se što sam se potrudio da se registrujem. Kad sam odlazio, stariji od njih dvojice me je prijateljski potapšao po ramenu i onda smo se rukovali i rastali osmjehujući se sva trojica; njih dvojica nekako sjetno a meni se sada čini da su bili zabrinuti zbog nečega, skoro kao da su pogledavali kroz prozor prema elegantnom zidu koji je opasivao ambasadu, svjesni nečega neugodnog izvan tih zidina.

Maj 1988

Sydney je na mene djelovao kao košnica. Nepreglednom mrežom saobraćajnica brujali su nizovi osobnih vozila povremeno haotično iskačući iz reda da bi se priključili nekoj drugoj struji koja se račvala lijevo, desno, gore, dolje ili se uvijala oko početnog toka u nevjerovatnoj spirali, da bi se nastavila poput zujeće tangente u nekom novom pravcu.

Mi još uvijek nismo imali kola, ali baš zato sam mogao da komotno posmatram Sydney-ski saobraćaj kroz prozor ‘commuter’-a (vagona Sydneu-skog metroa) kojim sam išao na posao. Komotno je prava riječ za rane jutarnje časove, kad još nije otpočinjala gužva u metrou. Mogao sam birati sjedište i razgledati četvrti kroz koje smo prolazili. Vagon je jurio ispod nadvožnjaka, kroz tunele, preko vijadukata i ulica; predamnom su se nizali redovi kuća, većinom prizemnih ili na jedan sprat. Moj utisak je bio da su te ulice izgledale dosta neuredne, čak prljave. U Castle Hill-u se rijetko moglo vidjeti smeće po ulicama ili travnjacima. Ovdje sam zapažao izvrnute rubbish bins (kante za otpatke), požutjele novine koje niko nije dizao sa nepokošenih travnjaka.

Ja sam svoje vizije o Zapadu izgradio tokom mojih putovanja preko Austrije kao gimnazijalac i tokom studentskih godina, 1967-1970’-tih. Urednost Bečke Sudbahnhoff, Ring-a, Schonberg-a i svega što sam vidjeo na putu do, i od Beča, predstavljala je oštar kontrast onome što sam viđao u mojoj rodnoj Zenici. Cijela, ogromna Bečka željeznička stanica se blistala od urednosti. Iza čistih izloga caklile su se prekrasne makete prekookeanskih brodova i aviona, sjajne naslovne stranice sa kojih su se u bojama smješkale ljupke manekenke, muževni sportisti i političari, hrana u restoranima je mamila svježinom a Sinalco i Coca Cola su djelovali kao nektari iz rajskih vrtova, koji su takođe bili ubjedljivo oslikani na svim slobodnim površinama. 

Moji povratci u Parramattu su se poklapali sa predvečernjim povratkom sa posla umorne working-class mase, službenika i radnika koji su stajali u pretrpanim commuter-ima, držali se za rukohvate sumnjive čistoće i čitali novine. Rijetko sam vidjeo da je neko pričao sa nekim saputnikom. Commuter je bio jako bučan, metalni zvukovi su skoro onemogućavali da se razumije glas sa zvučnika koji je nabrajao stanice metroa.

Subotom i nedeljom ta slika se mijenjala. Pošto je Snežana obično radila vikendima, ja sam prije podne izlazio sa Majom i Goranom na kraće izlete prema Sydney-skoj obali. Train je u prijepodnevnim satima predstavljao potpuno drugačiju sliku: bio je ispunjen sa mladeži, ponegdje u pratnji roditelja. Kako smo se približavali centru, uočavao sam sve više turista uključujući i uredne i uvijek raspoložene bakice i dedice. Posebno me zabavljala upadljiva raznolikost nacionalnosti; često su se u istim grupama kretali tinejdžeri azijatske, indijske i evropske nacionalnosti, djevojke svijetlih očiju i kose se čavrljale sa tamnoputim mladićima iz Italije ili Grčke, Libana, Pakistana, Bangladesha... Čitave grupe u istovjetnim uniformama su žurile na sportske terene i smjehom nadjačavale tutnjavu metroa.

Stanice u blizini centra — Town Hall, Wynyard, Circular Quay — su bile prekrasno dizajnirane, a uredna stepeništa su vodila prema elegantnim pločnicima i zelenim parkovima kroz koje se moglo prići trgovačkom centru. A unutra se moglo prići štandovima snova; nepregledni izbor artikala odjeće, bijele i audiovizuelne tehnike, automobila i slatkiša, knjiga i obuće, nadohvat ruke u bezbroj modela, veličina i nijansi. Sve ponudjeno sa osmjehom i za uzvrat samo za jednu stvar. Cash.

Jun 1988

Tih dana (a i docnije tokom moje karijere) napisao sam mnogobrojne „job applications“ (prijave za zaposlenje). To su uglavnom bili detalji mog obrazovanja, profesonalnog iskustva i podobnosti za objavljena mjesta (claims against the selection criteria). U početku su ti dokumenti sadržali 4 do 5 stranica. Medjutim, kako je moja karijera odmicala i kad sam se počeo javljati na složenije poslove, moje aplikacije su počele dosezati 15 do 20 stranica.

 

I dok sam tokom dugih večeri marljivo ispunjavao formulare nadajući da ću zainteresovati selection committees (izbornu komisiju), Snežana je jednog dana podigla slušalicu i nazvala Zdenku. Zdenka, sestra Snežanine radne kolegice iz Zeničkih dana, je sada je radila kao čistačica u jednoj Melbourne Financial Consulting firmi, ali je poznavala Dragu zaposlenog u Comalco (multinacionalna industrija aluminija) i rekla mu da sam proveo 15 godina u valjaonici čelika.

 

Drago je poznavao Graham-a, tehničara u Melbourne Research Lab's, koji je tih dana čuo da su inžinjeri iz Velike Britanije i US tražili ogromne honorare da rekonstruišu Južnoaustralsku valjaonicu čelika. Graham je nazvao Ian-a, šefa razvoja valjaonica u Whyali, i jedno popodne, Ian je nazvao mene.

 

Moji napori da savladam elementarne fraze na Engleskom su urodili plodom. Uspio sam opisati čime sam se bavio u Zeničkim valjaonicama i već za par dana mi je stiglo pismo iz BHP Steel, Whyala Steelworks Division, potpisano od Ian-a O. u kojem su me pozivali da posjetim njihove pogone u Južnoj Australiji. Naravno izmjenili smo prethodno korespondenciju koja je u početku sadržala kopije mojih diploma, a na kraju avionsku kartu Sydney – Whyala.

 (za nastavak molim vas kontaktirajte sead.spuzic@unisa.edu.au )

Make a Free Website with Yola.